Oduvijek sam samu sebe vidjela kao dinamičnu osobu. Kao onu koja iz grada od 6 tisuća ljudi mora otići u neki veći kako bi ostvarila sve što joj padne na pamet. Kao onu koja će uvijek rado otići negdje gdje još nije bila, koja će skočiti iz čamca u rijeku Taru iako je temperatura vode jednoznamenkasti pozitivni broj, penjati se po snježnim planinama u lipnju… Nikad mi to nije bilo strano, nikad se ničega takvog nisam bojala.
Takav tempo obično ne ide pod ruku s nekim opće uvjetovanim i poželjnim životnim planovima; budi uspješan učenik, po mogućnosti sportaš, upiši fakultet s 18, završi s 23, udaj se i rodi dvoje djece prije tridesete, uz sve to budi u formi, imaj široke društvene krugove, putuj, uči strane jezike… Dugačak je taj popis što bi točno i kako trebalo napraviti da živiš uz uopćena očekivanja okoline.
I koliko god djelovalo teško izvedivo onda kad te konstantno stopala svrbe i traže da ideš na neko novo mjesto, velik sam dio tog popisa prilično uspješno odradila. Nakon 13 godina rukometa i sad već 3 godine trčanja; prelaska iz malog grada u veliki Zagreb, davanja 54 ispita u roku (od čega 6 u Poljskoj); više godina rada, prakse, iskorištavanja svakog od 24 sata koji mi se nude u danu, došla sam do trenutka kada ne znam ni što me čeka u relativno bliskoj budućnosti, a kamoli više od toga.
Nekad sam mislila da su oni koji sigurno znaju gdje će biti za, recimo, godinu dana – sretnici. To bi za njih značilo da imaju pred sobom siguran posao ili da su u najmanju ruku uspješni u trenutnoj fazi studija. I koliko god se to čini primamljivo i opuštajuće, ja tu fazu još uvijek ne vidim u bliskoj budućnosti – i to mi je potpuno u redu, no trebalo je vremena da naučim funkcionirati s time.
Jer eto, sa svoje nepune 24 godine došla sam do one kritične, kad bih trebala znati što ću sa životom. Gdje ću živjeti i što ću raditi, kako ću utjecati na svoj budući život, kako ću urediti svoju okolinu, gdje ću se smiriti i što će me ispunjavati. A ja sam upravo u toj kritičnoj godini izabrala otputovati na hrpu novih mjesta, otići na pola godine u inozemstvo, pa ponekad praktički i živjeti „u koferu“, obzirom da je bilo situacija sa „seljenjem“ već nakon tjedan ili dva.
Ne bojte se, nitko me nije izbacivao ni ništa takvo… Samo se dogodila faza u kojoj više nisam znala u kojem mi je gradu „bazna“ četkica za zube (vi koji ste se odvojili od roditeljskog krova sigurno znate o čemu pričam), gdje mi je koji komad odjeće i slično. Dio kod mojih, dio u Zagrebu, Osijeku, Virovitici… I neraspakirana kutija još iz Poljske. Moram priznati – iako ovo neće zazvučati nimalo normalno – događale su mi se situacije da sam bila u nekoj neutralnoj okolini (trgovina, autobus) i proživjela milisekundu u kojoj nisam znala grad u kojem se nalazim. To je doslovce milisekunda, ali natjera te da se prepadneš!
No nema mjesta strahu. Čak sam i pakiranje odvela na potpuno novu razinu. Već neko vrijeme imam neseser ispunjen umanjenim putnim pakiranjima kozmetike (šampon, regenerator, gel za tuširanje, pasta za zube) i rezervnom četkicom da svaki put ne trošim vrijeme na to, a često imam odvojenu i „putnu“ pidžamu, čarape… A imam i kolekciju torbi/ruksaka svakakvih veličina, ovisno o duljini „preseljenja“ za koje se pakiram.
Možda se čini da je taj moj život „u koferu“ osamljen i nesretan, ali daleko je od toga. Upravo suprotno: možete li zamisliti gdje sve imam mjesta koja mi predstavljaju dom? U Labinu sam odrasla i praktički svaki kutak nosi svoju uspomenu. Zagreb često zovem gradom kojem dugujem sve; tu me život polako, ali sigurno uči lekcijama koje nijedna škola nema. U Poljskoj sam naučila kako je to krenuti od nule, i od nijednog poznanstva na početku doći do neopisive ljubavi sa svih strana svijeta. Osijek mi se uvukao pod kožu kao predivan mali svijet prepun lijepih bicikala i večernjih šetnji i u kojem zbog Saponie cijela ulica miriše na svježe opranu odjeću. U Virovitici imam ljude koje zovem svojom drugom obitelji.
Nikad ništa od toga ne bih osjetila da u tim gradovima nisam živjela i nema novca koji takvo što može kupiti.
I znate što je najbolje od svega? Sve ovo samo znači da ću bilo gdje na svijetu imati mjesto koje ću zvati dom ako to poželim. Jedino što mi je pritom potrebno je prava osoba kraj mene. Moj novi dom već za manje od mjesec dana bit će negdje u irskom Dublinu, s jedinom osobom u cijelom svemiru s kojom taj dom želim imati. I možda sad ne znam gdje ću biti za šest ili sedam ili osam mjeseci, ali nekako mi se čini da ću se već nekako snaći…
Marijana 
